Monogamija, iako sveprihvaćena, široko prakticirana i očekivana, ona je jedan od najvećih društvenih mitova koje je čovječanstvo ikada izgradilo. I jedna od najvećih laži u koju vjerujemo.
To je sistem koji se nametnuo, učio, prenosio i čuvao kao preduvjet ljubavi, braka i kao temelj “normalnog” života.
Ipak, kada ogolimo tu ideju do koske, postavlja se pitanje koje je istovremeno i jednostavno i razorno: Je li čovjek zaista monogamno biće — ili smo samo navikli vjerovati u to?
Kako bi razumjeli temu monogamije, dotaknuti ću se biologije i kulture, društvenih pravila, same prirode čovjeka, želja i strahova, kao i evolucije odnosa.
Prave monogamne vrste u prirodi zapravo su rijetkost.
Čak i među životinjama koje gledamo kao simbole vjernosti (vukovi, rode, labudovi, pingvini…) monogamija nije toliko čista kako se prikazuje. Kad znamo da je samo mali broj životinjskih vrsta monogaman, postaje jasno da ljudska potreba na doživotnu isključivost dolazi prije iz kulture i društvenih pravila nego iz biologije.
Čovjek, dakle, nije monogamno biće po prirodi. U našoj prirodi je istovremeno potreba za stabilnošću koja podrazumijeva bliskost, povezanost, emocionalnu sigurnost ali i potreba i želja za nećim novim, različitim i raznolikim.
Evolucija nas je oblikovala tako da tražimo dvije suprotne stvari: stabilnost: partnera s kojim dijelimo život, dom, djecu, sigurnost te novinu: nove podražaje, novu energiju, novu genetiku…
Ta dva nagona stvaraju unutarnji konflikt koji je potpuno prirodan. Želimo sigurnost i dom, biti nečiji, pripadati, ali želimo i avanturu, biti svoji i slobodni.
Definitivno smo i emocionalno i sexualno složena bića koja imaju kapacitet za različite oblike odnosa.
U dalekoj prošlosti parovi nisu bili monogamni.
Ljudi su živjeli u zajednicama, a sexualne veze su bile fluidne. Dijeljenje, pa čak i zajedničko roditeljstvo je bilo očekivano.
Kasnije s vremenom, monogamija je postala strategija društva iz potrebe za kontrolom nasljeđivanja. S razvojem stilova života je postalo važno tko nasljeđuje što. Muškarcima je bila potrebna garancija da njihovo bogatstvo nasljeđuje njihova krv. Kako bi se održala kontrola i red, društvo je definiralo obitelj kao osnovu zajednice a monogamija je bila način koji to omogućuje.
Također, mnoga religijska učenja promovirala su i promoviraju monogamiju kao moralni zakon.
No zanimljivo — u mnogima je ona važila za žene, dok su muškarci mogli imati ljubavnice.
Tako se monogamija učvrstila u društvu. Ne iz ljubavi i kao emotivna istina, nego više iz potrebe, kao društveni poredak, ugovor i način organizacije civilizacije.
Kultura, religija i zakon stoljećima su ju čuvali kao društveno poželjnu, dok su sve druge opcije proglašavane grijehom, sramotom, tabuom ili izopačenošću.
Ali suvremeno doba sve to propituje.
Monogamija kao odnos je, dakle, društveni ugovor i svjestan izbor a ne prirodni nagon.
Takav odnos je osobna odluka ali i moralna obaveza, iako to ne bi smjela biti.
Jer ljudi koji se vole, i dalje mogu i maštaju o drugim osobama. Ne zato što su nemoralni, nevjerni ili to žele biti, nego jednostavno zato što su živi.
Možemo biti vezani za jednu osobu, a uz to poželjeti i drugu.
Da budem jasna, monogamija nije pogrešna. Ona može biti prekrasna kad je to vaš osobni i najiskreniji obostrani izbor, a ne društvena obaveza i moralni zakon.
Može biti duboka, sigurna, autentična, puna intime i mira, kada dvoje ljudi bira jedno drugo, jer se tako osjećaju ispunjeno, a ne zato što im društvo ne dopušta ništa drugo. Kada je čin izbora, a ne straha ili pritiska.
Sve ostalo je pogrešno.
Pogrešna je kad se nameće kao jedina istina, kada postaje zatvor, kada stvara krivnju, laži i kada podrazumijeva potiskivanje vlastitih želja.
Monogamija obećava mir ali ne nužno i strast. Obećava stabilnost ali ne nužno i iskrenost. Jednostavnost ali često po cijenu potiskivanja dijelova sebe koji ne stanu u taj okvir. Ona obećava red, ali ne uvijek slobodu.
Kad razumijemo da ljubav ne mora značiti zatvor, već prostor u kojem se dvoje (ili više) ljudi osjeća slobodno i sigurno, tada prestajemo varati, skrivati, glumiti.
Tada prestajemo živjeti po tuđim pravilima i počinjemo stvarati svoja.
Naša biologija i tijelo nije dizajnirano za trajnu isključivost.
To ne znači da ne možemo biti vjerni — nego da vjernost nije biološki zadani mod, već svjesno izgrađen odnos.
Potiskivanja vlastitih želja dovodi do spleta najčešće neželjenih emocija, konfrontacija s partnerom, ali i sa samim sobom, nesvjesnih potreba i mehanizama koji obično vode do izdaje druge osobe u odnosu i do prevare.
Prevara često nije potreba za drugom osobom, nego za drugim osjećajem.
Ono što se traži često nije ni sex, ni strast. Nego upravo osjećaj koji potiskujemo, kojim sebe negiramo. Ljudi varaju jer se boje istine o sebi, traže distrakciju da ne vide ono što im nedostaje: želja, uzbuđenje, smisao.
Kad osoba ne zna tko je, što želi, ili zašto više ne osjeća isto, varanje je način bijega od vlastitih emocija. Simptom emocionalne gladi, a ne čin nemorala.
Jer kroz treću osobu sebe ponovno vidi kao poželjnu, zanimljivu, živu.
Sve ono što je potiskivanjem želja izgubila.
Drugi razlog zašto ljudi varaju je jer ne znaju iskomunicirati svoje potrebe u odnosu. Mnogi se ne usuđuju reći što trebaju i žele. Bilo da je to više dodira, blizina, nešto novo, od poze do igračke…
Umjesto toga, biraju tišinu. Nedostatak komunikacije odnos vodi do kraha.
Varanje tada postaje način da se blizina koja se izgubila kao posljedica nedostatka komunikacije traži na pogrešnom mjestu. Negdje, bilo gdje.
Danas živimo u svijetu izbora, ne pravila.
Danas ljudi sve više preispituju zadane obrasce.
Žele odnose koji se temelje na autentičnosti, komunikaciji, slobodi, emocionalnoj inteligenciji, poštovanju različitih potreba, sexu kao svom i svjesnom prostoru.
Žele mogućnost da partneru kažu:
“Volim te — ali imam želje koje želim otvoreno istražiti.”
“Ne želim živjeti u laži — želim živjeti u istini.”
Monogamija više nije jedina istina. Ona je samo jedna opcija — i to je najveća revolucija našeg vremena. Sve više parova otvara svoje veze, uključuje treće osobe, istražuje poliamoriju ili BDSM dinamike.
Ne zato što vole manje — nego zato što žele bolje.
Ne postoji univerzalna formula.
Postoji samo ono što dvoje (ili više) ljudi izaberu svjesno, hrabro i otvoreno.
Ljubav i odnosi ne bi trebali biti zatvor, već prostor u kojem biramo biti ono šro jesmo i biramo biti i živjeti. Izbor je oduvijek bio jedino pravo obilježje ljudske ljubavi.
Jedino tada se prestajemo kažnjavati zbog svojih želja. Prestajemo lagati. Prestajemo tražiti spas u potiskivanju sebe i skrivanju svojih potreba i želja.
Počinjemo graditi odnose koji su iskreni, slobodni i duboko ljudski.
Monogamija i vrste nemonogamnih odnosa
Monogamija
Monogamija podrazumijeva odnos samo s jednom osobom istovremeno, gdje partneri imaju isključivo emocionalan i intiman odnos i sexualne aktivnosti međusobno u svakom trenutku. Zahtijeva ograničavanje na jednog partnera doživotno. Ili serijski – stupanje u odnos s drugim partnerom tek nakon što prestane odnos s prethodnim.
U suprotnosti je s raznim vrstama nemonogamnih odnosa.
Otvorena veza (Open Relationship)
Partneri su emocionalno primarno vezani jedno za drugo, ali dopuštaju si sexualne odnose s drugim osobama. Takav odnos obično ne uključuje razvoj dubljih emocionalnih veza s drugim osobama (iako se može dogoditi).
Naglasak je na sexualnoj slobodi, ali emocionalnoj ekskluzivnosti.
Neki parovi uključuju treće osobe zajedno, dok drugi održavaju odvojene sexualne kontakte.
Otvorena veza zahtijeva brutalnu iskrenost, jasnu komunikaciju i emocionalnu zrelost. Inače, sve vrlo brzo odlazi u propast zbog povrijeđenosti jednog od partnera, ljubomore i nesigurnosti.
Dakle, otvorena veza nije odnos gdje svatko radi što želi, već otvoreni odnos s točno definiranim granicama.
Poliamorija
(Ne Poligamija. Poligamija je društvena ili zakonska struktura u kojoj jedna osoba ima više bračnih partnera.)
Poliamorija je i emocionalna i sexualna nemonogamija koja se temelji na pristanku, transparentnosti i iskrenosti. Uključuje više emocionalnih i/ili sexualnih odnosa istovremeno, uz znanje i pristanak svih uključenih.
Svi odnosi mogu biti ravnopravni, ali je moguće i da postoji primarni odnos ispred sekundarnih.
Swinging
Swinging je sexualna nemonogamija u kojoj se partneri u ozbiljnoj vezi isključivo sexualno bave drugim ljudima. U pitanju je razmjena partnera zajedničkim sudjelovanjem u sexualnim aktivnostima. Naglasak je na sexu, nikako na emocijama. Često se ljudi upuštaju u swinging kako bi unijeli raznolikost u svoj sexualni život ili samo zbog svoje znatiželje.
Uglavnom swinging vide kao zdrav ispušni ventil i sredstvo za jačanje svoje veze. Bilo da je u pitanju vikend varijanta, ali češće je to životni stil.
Casual nemonogamija
Nema strukture, nema pravila, samo sloboda i iskrenost.
Funkcionira uglavnom kod pojedinaca, ne kod parova.
Don’t Ask, Don’t Tell (DADT) dogovori
Partneri znaju da postoji sexualna sloboda, ali ne ulaze u detalje.
Namijenjeno ljudima koji žele slobodu, ali ne žele informacije koje bi potaknule nelagodu ili ljubomoru.
Skrivena nemonogamija
Klasično varanje partnera u monogamnom odnosu.
Najrašireniji oblik nemonogamije.
Ponoviti ću vam. Klasično varanje partnera u monogamnom odnosu je najrašireniji oblik nemonogamije.
Ljudi varaju jer traže ono što im nedostaje, jer ne znaju iskomunicirati svoje želje i potrebe, jer su naučeni da ljubav znači posjedovanje, a ne slobodu, jer im ego treba potvrdu, jer se boje istine o sebi i svojoj autentičnosti…
Ljudi varaju tajno jer su naučeni da je monogamija “jedina ispravna opcija” i jer žele izbjeći moralnu i društvenu osudu.
Postoje i BDSM odnosi.
Ovdje treća osoba nije prijetnja niti prevara, nego željeni dio strukture odnosa.
U BDSM svijetu, dinamika moći i posjedovanja ne znači ograničenje želja, nego transparentnost, iskrenost, svjesnost.
Kad je odnos otvoren, iskren i svjestan, kad je komunikacija jasna, treća osoba ne ruši odnos nego ga produbljuje.
Tu nema varanja, jer ništa nije skriveno. Ona je dokaz da partneri ne traže drugu ljubav, nego dublje iskustvo vlastite povezanosti kroz zajedničko istraživanje.
U kink svijetu, nemonogamija nije nužno sexualna.
Treća osoba može biti sexualna “igračka”, dio rituala, mazohist koji balansira potrebe sadiste, rob/robinja koji uopće ne moraju biti uključeni u intimu para, pa čak može biti i emocionalna podrška.
Monogamija, dakle, nije prirodna — nego naučena i izabrana.
Čovjek nije prirodno monogamno biće niti biće instinkta. Čovjek je biće izbora i konteksta.
Očekujte da će ovaj tekst imati i svoj emocionalni nastavak.
Nastavak koji dokazuje kako teorija nemonogamije izgleda u praksi – u mojoj, autentičnoj, otvorenoj i iskrenoj dinamici BDSM odnosa koji živim.
