Podijeliti ću s vama moju najintimniju priču, kako sam se otkrivala i konačno otkrila kao submisivna osoba; moj put kako sam došla na svoje mjesto – uz Njegovu nogu; moj BDSM lifestyle i kako sada živim…
Moja priča počinje davne 1992 godine, sa mojih 15 godina starosti, u kinu, na projekciju filma Romana Polanskog – Gorki mjesec. Do kraja projekcije filma, potpuno nesvjesna okoline, sam ostala sama u kino dvorani, prikovana u neudobnu stolicu, hipnotizirana prizorima i dijalozima, obuzeta do tada mi nepoznatim emocijama.
Verbalni i fizički sadomazohizam, opsesivna strast, posesivna ljubav prikazani u filmu kroz ljubavni odnos mlade i seksipilne nimfomanke i zrelog muškarca opčinjenog njome, su bile previše za društvo koje je bilo sa mnom. Meni pak je bilo nedovoljno. Jedino što sam tada znala je da sam otkrila potpuno novu sebe, što jednoj 15ogodišnjakinji nikako nije bilo lako. Tada tome nisam znala ni ime ni prezime. Nisam znala šta s time. Tim emocijama, potrebama, mislima i strahovima. Jedino što sam u tom momentu, zapravo tih godina što su mi slijedile mogla, je da slušam sebe i pokušam se definirati. I nije bilo lako.
Kako je vrijeme prolazilo, od svakog svog partnera sam tražila i trebala nešto više, jače “teže” a nisam dobila. Tražila sam kontrolu i dominaciju. Izazivala situacije da to dobijem. Tražila sam partnera koji će sa mnom moći izaći na kraj i koji će meni stati na kraj. Nisam ga nalazila. S vremenom sam to “više i jače” nalazila eventualno kroz sex koji mi je uvijek bio omiljen i važan, i uvjerila sebe da je to dovoljno. Drugo nisam poznavala…
Vrijeme je odmicalo, stupila sam u brak. Karijera, djeca… moj život je dobio formu školskog primjera klasičnog braka.
Taj kalup u kojem sam neko vrijeme živjela nije zagušio moje submisivne potrebe niti moju biseksualnost ali je s vremenom zagušio mene. No što dalje, sve je teže bilo živjeti sama sa sobom i živjeti ono što nisam.
Nisam odustala od sebe. Tražila sam i otkrivala informacije… pronalazila sebe ponovo…
Konačno, moje potrebe i želje su dobile i ime i prezime. Ja sam submisivna žena. Sa vrlo izraženim potrebama udovoljavanju partneru. Sa potrebom predavanja kontrole, željom za muškarcem koji me zna postaviti na mjesto i nositi se sa mnom. Moje potrebe su bile velike. Djelovale mi nedostižne i neostvarive u jednom odnosu.
Završetkom mog braka, moje potrebe su imale ime i prezime, no ne i adresu.
Nakon svih tih godina istraživanja, postala sam svjesna sebe i tko sam. Završetkom braka odlučila sam da klasični partnerski odnos ili bilo kakav odnos neću ni započinjati ako nema konkretne temelje BDSM svijeta. Sama se mogu nositi sa sobom. U odnosu koji me ne ispunjava, se ne želim nositi. Odnos, da bih imala odnos, nisam htjela. Sama sam sebi bila dovoljna i na kompromise nisam pristajala.
Sloboda mi je dala mnoge mogućnosti. Internet otvorio mnoga vrata. Učila sam o ovom divnom svijetu. Čitala, slušala, gledala.. i i dalje slušala sebe. Potrebe su bile sve veće i bolnije.
Moj prvi Dom i prvi koraci u ovaj svijet su bili vrlo intenzivni ali u obliku vikend varijanti i opet uglavnom ograničeni na 4 zida spavače sobe. Fizički dio mojih potreba je bio zadovoljen. Ali potreba da pripadam, potreba da predam kontrolu, potreba da budem vođena dosljedno, čvrsto i ne ograničeno ni vremenom ni prostorom, nije.
Zauvijek, i ono što sada živim za mene je počelo jednog jutra u predivnom Beogradu…
Društvene mreže su i bolest i prednost današnjeg vremena. Ovisi kako ih koristiš. Osobno, društvene mreže sam koristila za izražavanje svog dijela osobnosti koji u svakodnevici nije općeprihvaćen. Jer reći nekome da želiš isprašeno dupe i kontrolu svih svojih poteza, samohranoj majci može samo dovesti probleme za vrat. Društvene mreže su mi bile kanal za izražavanje, upoznavanje istomišljenika, davanje i primanje savjeta, skupljanje tuđih iskustava, jer svojih nisam imala, što je dovelo do još kristalnije slike sebe same, i tko sam u ovom svijetu.
Takva, kompletna, definirana i spremna, upoznala sam Njega…
Kratkotrajna i vrlo konkretna komunikacija je dovela do vrlo brzog susreta koji je bio “koban”… jedan susret jednog jutra u predivnom Beogradu bio je dovoljan da znam tko sam, da spoznam svoje mjesto i da definiram svoj život do samog kraja… Jedan susret kojim je počelo moje Zauvijek – ono što sam tražila čitav život. Istina, tražila sam nedovoljno ustrajno i ne uvijek slušajući sebe. Zbog toga je i trajalo… ali na pola svog života sam našla svoje mjesto pod suncem. Uz Njegovu nogu.
S Njim i uz Njega sam shvatila da ipak postoji ono što sam mislila da nikada neću moći a to je sklopiti i svakodnevicu i obiteljski i društveni život i posao i karijeru a ne odstupajući ni sekunde od naših ideala, postulata ovog svijeta i BDSM načina života.
