BDSM nije nova pojava. Nije ni trend niti nešto što je nastalo s internetom i modernim romanima koji se u praksi nazivaju mommy porn ili pornografija za kućanice.
Nije nastao niti sa viralnim filmovima fokusiranim na žensku publiku i s naglaskom na emocije, odnose i fantaziju, kao što je najpoznatiji primjer Fifty Shades of Grey.
KNJIGE — psihologija moći i kontrole
BDSM je kao tema u književnosti oduvijek bio tu — samo se nije tako zvao.
Mnogo prije nego što su nastali termini dominacija i submisivnost, književnost je istraživala takve obrasce. Mnogi autori kroz povijest su istraživali dinamiku moći, dominaciju i submisivnost na način koji sada prepoznajemo kao elemente BDSMa.
Poznati indijski tekst Kamasutra koji datira još iz 3. do 5. stoljeća nije izričito vezan uz BDSM, ali jasno pokazuje da su ljudi oduvijek istraživali granice užitka, tijela i kontrole. Sadrži mnoge elemente poput fizičkih interakcija koje se često prakticiraju u BDSM odnosima.
Giovanni Boccaccio u Decameronu, donosi priče o erotskim igrama, želji, manipulaciji i igri moći.
Petronijev rimski roman Satyricon, daleko je siroviji te ispunjen orgijama, sexualnim aluzijama, poniženju, hedonizmu i raznim oblicima sexualnih igara.
Shakespeare u svom djelu Ukroćena goropadnica istražuje odnos gdje žena mora naučiti biti podređena, dok je muž dominantan.
Mračni korijeni BDSM svijeta, destrukcija i književnost nas vode i u vrijeme kada je Marquis de Sade pisao o apsolutnoj slobodi bez moralnih ograničenja i bez kočnica. Njegova djela poput Justine ili 120 Days of Sodom potpuno ignoriraju konsenzus, brišu granicu između užitka i nasilja, prikazuju moć bez odgovornosti…
Ništa od toga nije BDSM, već ekstremna filozofija moći, ali je upravo po njemu nastao pojam sadizam.
Venus in Furs autora Leopolda von Sacher-Masocha temeljni je tekst za razumijevanje mazohizma. U njemu je fokus na želji da bude podređen, na odnosu koji uključuje dogovor, ritual i odnos moći, te je jedno od najpoznatijih primjera erotske književnosti 19. stoljeća i izravno je dalo ime pojmu mazohizam.
The Claiming of Sleeping Beauty prvi je dio trilogije autorice Anne Rice pod pseudonimom A. N. Roquelaure. Djelo prikazuje klasičnu bajku o Trnoružici kroz eksplicitnu priču o moći, pokornosti i buđenju sexualnosti. Roman započinje prizorom u kojem princ Trnoružicu ne budi poljupcem, nego činom fizičke dominacije.
Mnoga djela koja su proizvod davnog vremena, otvaraju pitanja dominacije i submisivnosti u odnosu — samo bez svijesti o izboru i pristanku.
A to je ključna razlika, jer ono što danas prepoznajemo kao BDSM nije samo moć.
To je svjesno odabrana dinamika moći.
Anaïs Nin kao autorica često govori o sexualnim željama, fantazijama i emocionalno dubljim likovima. Njena djela su osobna, introspektivna i balansiraju na rubu intimnog i provokativnog. Mnoga njena djela tematiziraju moć, predaju, kontrolu i psihološke igre u intimnim odnosima, što čini njen rad psihološki kompleksnim i utjecajnim za modernu erotiku i literaturu koja istražuje D/s odnose.
No ako postoji jedno djelo koje je brutalno direktno, to je Story of O autorice Pauline Réage. Ova knjiga je gotovo kultni tekst u BDSM zajednici.
To nije lagano štivo. Niti bi trebalo biti. To je jedno od najvažnijih djela u BDSM svijetu i jedan od najdirektnijih prikaza BDSM dinamike.
Priča o O je priča o potpunoj predaji. O identitetu, gdje je glavna junakinja potpuno podložna svojem partneru. U njoj je prisutno sve. I fizičko podčinjavanje i emocionalna ovisnost i psihološke igre. Knjiga nije samo explicitna u sexualnom smislu. Ona duboko istražuje odnos moći, povjerenja i predaje, bavi se potpuno predanim odnosima i o granicama koje se brišu i koje se (za neke) teško mogu i razumjeti.
U modernoj literaturi, moram spomenuti Pedeset nijansi sive autorice E.L. James.
Iako ovu trilogiju ne smatram legitimnim prikazom BDSM odnosa, definitivno je doprinjela popularizaciji BDSMa među širim čitateljstvom, osobito ženama.
Naziv mommy porn ili pornografija za kućanice koji se počeo masovno koristiti upravo nakon uspjeha te knjige, nije doslovna pornografija, nego marketinški naziv za takvu vrstu erotske literature nastao iz medijskog senzacionalizma i potrebe da se nešto sexualno upakuje u romantizirani okvir pisan tako da bude lako čitljiv široj publici.
I upravo tu se stvorio problem.
Pogrešno stvorena slika D/s odnosa.
Veliki dio igre u knjizi nema pristanak, glavni likovi možda imaju kinky trenutke, ali priča je ispunjena problemima u komunikaciji, dinamika je pojednostavljena, kontrola i granice su nejasne, povjerenje narušeno.
Jednako kao ja, i mnogi drugi u BDSM zajednici smatraju da Pedeset nijansi dinamiku D/s odnosa prikazuje potpuno pogrešno.
Ključni elementi svakog BDSM odnosa su komunikacija, pristanak, jasna struktura, odgovornost…
S druge strane, autorice kao što su Maya Banks i Sylvia Day nude dublje, realističnije prikaze tih odnosa. Obje opisuju D/s odnose s puno više pažnje prema emocionalnoj dinamici i sigurnosti u odnosima moći. Likovi nisu samo fokusirani na fizičku dominaciju, već i na međusobnu povezanost i poštovanje granica. Dominacija i submisivnost nisu prikazane samo kao fizički aspekti, već ulaze psihološki dublje i u likove i u njihove emocionalne odnose koji nisu prikazani u Pedeset nijansi.
Filmovi vole BDSM — ali ne razumiju ga
BDSM se ne pojavljuje samo u literaturi, već je duboko ukorijenjen i u filmskoj industriji.
No, mainstream “ne razumije” BDSM i to nije slučajno.
Zašto? Pa, jednostavno je.
Filmovi i knjige funkcioniraju na konfliktu, kaosu, drami. Televizija voli kompleksne odnose. BDSM se često nazire, ali rijetko u mainstreamu postoji u svom stvarnom obliku.
Većina ljudi moć vidi na način da ukoliko netko dominira, s druge strane netko gubi.
Odnose prikazuje kao manipulaciju, kontrolu, emocionalnu ovisnost… što je zapravo toksičan odnos a ne stvarna BDSM dinamika.
Publika vjeruje da je ljubomora dominacija, da je kontrola isto što i briga a emocionalna ovisnost i manipulacija zapravo predaja.
Ne. To su red flagovi, a ne BDSM dinamika.
Likovi su opisani kao “oštečeni”, slomljeni, traumatizirani, nesigurni, izgubljeni…
Tu je i brutalna istina da je BDSM i dalje tabu. Iz tog razloga je prikazan kao kaos, opsesija, “zabranjena” strast.
BDSM u stvarnosti funkcionira na pravilima, komunikaciji, granicama, dogovoru… što je za širu publiku dosadno.
Rezultat toga je prikaz BDSM odnosa koji izgleda intenzivno, ali je u suštini netočan.
U BDSM odnosu moć je dogovorena i razmijenjena, tu su pregovori, granice, safe word, check-in, aftercare… to je svjesno odabrana dinamika, ne terapija… BDSM podrazumijeva iskrenost, samosvijest, komunikaciju bez igre… Što mainstream ne razumije ili ne želi razumjeti.
Iz tog razloga pojednostavljuje moć, jer je vidi kao dominaciju, ne kao razmjenu moći. Ne prikazuje komunikaciju i pregovore jer nije filmski zanimljiva, romantizira toksičnost jer to prodaje emociju, ignorira strukturu i sklad D/s odnosa jer traži kaos…
Posljedica toga je da publika nikad ne vidi najvažniji dio odnosa jer publika traži fantaziju, ne realnost i dubinu odnosa.
Iako BDSM u mnogim slučajevima ostaje tabu tema, postoje filmovi i serije koji otvaraju prostor za razumijevanje ovako složenih odnosa.
Većina filmova i serija i dalje BDSM odnose prikazuju kroz sukobe moći, emocionalnu manipulaciju i sexualnu dinamiku.
Tajnica (Secretary, 2002) je rijedak izuzetak.
Jedan je od najpoznatijih filmova koji istražuju BDSM odnos gdje glavnu ulogu igra Maggie Gyllenhaal kao Lee Holloway, žena koja razvija BDSM vezu s svojim šefom, kojeg igra fantastičan James Spader. Ovaj film, iako pomalo u komičnom tonu, nešto dublje istražuje dinamiku dominacije i submisivnosti te psihološke komponente koje dolaze s takvim odnosima. Njihov odnos nije savršen. Nije ni idealiziran. Ali postoji nešto što većina filmova preskače: razvoj priče, komunikaciju i psihološki kontekst.
Nimfomanka (Nymphomaniac, 2013) s druge strane, ide u ekstrem. To je provokativna drama koja istražuje granice sexualnosti, želje, moći i kontrole te prikazuje duboku povezanost između sexualnih želja i psihološkog stanja likova. To nije BDSM priča, nego priča o traumi i granicama koje se pomiću. Vizualno je moćan film, ali često pogrešno interpretiran kao kinky. Glavna junakinja, Joe, istražuje svoju sexualnost gdje se pojavljuju i elementi BDSMa. Iako je film kontroverzan, nudi ozbiljan pogled na složene emocije i granice koje ljudi mogu postaviti u intimnim odnosima.
Suicide Squad (2016) također nije tipičan film o BDSM odnosu. U filmu, Harley Quinn i Joker prikazuju mračnu verziju dinamike moći. Joker dominira Harley, često i manipulira, dok Harley pokazuje elemente izrazite submisivnosti. Iako njihov odnos nije zdrav, i u njemu se često pojavljuje psihološka manipulacija, istovremeno pokazuje privlačnost moći i kontrole. Kroz njihovu dinamiku, vidimo i kontrast emocionalne predaje i kontrole koja može biti privlačna unatoč svojim mračnim posljedicama.
The Duke of Burgundy (2014) je često spominjan među ljubiteljima BDSM tematike jer istražuje složen odnos između dvije žene Eleanor i Cynthia, koje su u intimnom, sexualnom, i emocionalnom BDSM odnosu. Film nešto dublje istražuje emocionalnu stranu tih odnosa i osobnu i emocionalnu povezanost. Iako nije komercijalni hit, film je stekao kultni status zbog svoje suptilnosti i emocionalne dubine.
Crash (1996) istražuje neobične sexualne želje povezane s automobilskim nesrećama, te ima elemente sadizma i mazohizma. Film kroz rizik, bol, opasnost i sexualnost spaja nešto što više pripada fetišizmu nego BDSM odnosu.
BDSM u filmovima postoji desetljećima ali rijetko dolazi otvoreno. Ono što većina ljudi vidi nije stvarna dinamika nego njena projekcija i pogrešna interpretacija.
Ponekad romantična.
Ponekad mračna.
Gotovo uvijek pojednostavljena.
Zato je važno napraviti razliku, ne da bi se nešto opravdalo nego da bi se razumjelo.
Jer ono što izgleda kao dominacija često nema veze s BDSM-om.
A ono što stvarno jest BDSM — rijetko izgleda onako kako su nam pokazali.
Neki od primjera su blockbusteri poput:
Eyes Wide Shut – Tajni rituali, moć i sexualna kontrola.
9½ Weeks – Manipulacija, kontrola i emocionalna ovisnost.
Black Swan – Kontrola, perfekcionizam, samokažnjavanje.
Whiplash – Autoritet, pritisak, poniženje i psihološko lomljenje.
The Devil Wears Prada – Hijerarhija i poslušnost, power exchange u profesionalnom kontekstu.
Twilight – Opsesija i kontrola, pogrešno romantizirana dominacija bez granica.
Bitter Moon – opsesija, moć, degradacija i emocionalna ovisnost.
Serije
The Affair (2014–2019)
Ova serija istražuje emocionalne i sexualne dinamike u brakovima i izvanbračnim odnosima. Iako nije explicitno BDSM serija, bavi se temama moći, kontrole i emocionalne manipulacije.
American Horror Story: Hotel (2015–2016)
Iako serija miješa mnoge žanrove, njezini likovi i odnosi, posebice u kontekstu sexualnosti i moći, često istražuju temeljne elemente BDSM svijeta, uglavnom u mračnim tonovima.
Billions (2016–2023)
U ovoj seriji imamo složen odnos moći između bračnog para kao glavnih likova. Kroz seriju, njihova sexualna dinamika često prelazi granice, a elementi kontrole i emocionalne manipulacije postaju ključne teme što daje uvid u sofisticirane oblike kontrole u modernim odnosima.
Submissive (2017)
Ova serija izravno se bavi BDSM odnosima. Glavni likovi istražuju što znači biti submisivan u odnosu, ali i granice, emocionalnu dubinu i fizičke aspekte takvog odnosa često istražujući i psihološke aspekte u kontekstu BDSM odnosa.
Rome (2005–2007)
U ovoj povijesnoj seriji, koja se bavi političkim intrigama Rimskog carstva, prikazano je mnogo moćnih i sexualnih dinamika. Iako nije eksplicitno o BDSM svijetu, mnogi likovi imaju odnose koji sadrže dominaciju, a njihove sexualne igre često uključuju psihološke i fizičke aspekte moći.
Spartacus (2010–2013)
Ova serija, smještena u doba Rimskog carstva, također istražuje teme moći, kontrole i submisivnosti, fizičke i emocionalne dominacije i psiholoških igara.
Skriveni BDSM motivi u glazbi
Moderna glazba ne prikazuje BDSM već ga koristi kao jezik i kao simbol kontrole, identiteta i želje.
Madonna je među prvima mainstream izvođačima otvoreno koristila BDSM tematiku.
The Week3ndu je u glazbi konstantna tema emocionalna dominacija, ovisnost i kontrola u odnosima.
Billie Eilish često koristi pojmove kontrole, tame, manipulacije kao emocionalni BDSM bez fizičkog aspekta.
Arctic Monkeys koristi suptilni power-play u odnosima, ima tekstove o moći, igri i emocionalnoj dominaciji.
Lana Del Rey i njena romantizacija podređenost i ovisnosti kao slika toksičnih obrazaca.
Depeche Mode u pjesmi Master and Servant se bave direktnom BDSM igrom.
Rihanna i njena pjesma S&M, čista igra moći, boli i užitka u pop formatu.
Nine Inch Nails i pjesma Closer je mračna, sirova sexualnost s elementima kontrole, samodestrukcije i opsesije.
Mainstream, dakle, koristi BDSM kao simbol moći, identiteta i provokacije. Ne razumije niti ga pokušava objasniti nego ga ili prikazuje intenzivno, mračno, opsesivno ili ga pojednostavljuje, dramatizira i miješa s toksičnim obrascima. Publika dobiva intenzitet i estetiku, ali bez onoga što BDSM zapravo jest: granice, komunikacija i odgovornost.
Zato većina ljudi poznaje pojam BDSM ali ga gleda kroz potpuno krivi filter.
Ono što vidimo su estetika, emocija i medijski senzacionalizam što često nema veze s realnošću.
